Ne birajte od svoje djece
Ne birajte od svoje djece
Anonim

Psiholog Vjačeslav Veto govori o tome koliko je važno dati djetetu pravo izbora i mogućnost da sam odlučuje kakav će mu biti život. Čak i ako vas muče sumnje, a svi oko vas su sigurni da znaju "šta je najbolje".

Ne birajte od svoje djece
Ne birajte od svoje djece

Moj sin sada ima 17 godina.

A prošlog ljeta, poslije škole, nije otišao nigdje.

Otišao je na posao i već se izdržava.

Skoro sve.

Da, a nije siguran ni za sljedeće ljeto.

Sumnje.

Trebam li to učiniti?

I svi okolo (rođaci, naravno, ali ne samo) su jako nervozni zbog ovoga.

I svako malo me pitaju: "A ti, Slava, šta misliš o ovome?"

A kad čuju moj odgovor, svi se čude, zašto sam tako smiren?

I zašto ne pokušavam nekako uticati na njega?!

A ja sam zapravo oni… nisam miran!

I kad bi samo znali koliko mi je teško.

Tako težak.

Držite se linije koju sam jednom odabrala u vezi sa svojim sinom.

I još se držim.

svom snagom.

I užasno se bojim da ću pogriješiti.

I da će sav ovaj moj "eksperiment" jednog dana "loše završiti".

I da će mi svi okolo to svakako ukazati.

A oni će reći da sam ja kriv.

Da je sjedio skrštenih ruku i ništa nije radio…

Kao da idem protiv neke struje.

Broad.

Duboko.

Moćno.

I apsolutno siguran u svoju pravednost.

Pokret pod nazivom “Sva moja porodica”.

Sve do sedme generacije…

Ona, moja porodica, zna tačno šta mom sinu treba.

Oni su jebeno potpuno sigurni u to.

I ne sumnjaju.

Dajte otkaz, naravno!

Naravno, idi na fakultet!

Nema se ni o čemu razmišljati!

Jer to je vojska.

Jer nešto.

Jer - syo.

A evo šta ja mislim o ovome.

Mislim da su to oni… nije njihova stvar.

Čak ni moj.

A ovo je posao mog sina.

I samo on.

Ovo je njegov život.

A na njemu je da odluči kako će to živjeti.

Vlastiti život.

Jedno vrijeme sam jako želio da idem na književni institut.

Ali moj tata, kad je čuo za to, tako me je pogledao.

Da sam nekako odjednom stao i čak prestao da razmišljam o tome.

I postao je inženjer.

Jer "za hleb i puter uvek ima dovoljno".

I šta, da li ja sada razvijam mikro kola?

U koracima od 50 nanometara.

Ili da lemim televizore?

br.

Pišem svaki dan.

Čak ponekad i noću.

I ko je od nas bio u pravu, ispostavilo se?

Ja ili moj otac?!

I sećam se kako se nisam hranio hlebom u svojih 30 godina, kada sam se odjednom zainteresovao za psihologiju.

Samo da naučim nešto drugo.

Art terapija, na primjer.

Ili psihodrama…

A sad mi recite, ko je mogao znati za ovo?

Ko je ovo mogao da predvidi?

Da ću postati psihoterapeut?

Da, niko nije mogao.

Čak i ja.

Dakle, nije na njima da odlučuju.

Kako moj sin treba da živi.

I ne za mene.

Neka sam odluči.

A od mene se traži samo jedno.

Podržite ga u svakom njegovom interesu.

Šta god da je.

Jer niko ne zna šta je pred nama.

I šta će zaista biti njegova sreća.

ne znam sigurno.

Neka ga sam potraži.

Vaša sreća.

I mogu samo vjerovati.

Da će ga sigurno pronaći.

Preporučuje se: