2024 Autor: Malcolm Clapton | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 03:49
Odlomak iz feminističkog romana Christine Dalcher o tome kako je slaboj polovici čovječanstva oduzeto pravo da slobodno komunicira i radi.
Da mi je neko rekao da ću za samo nedelju dana uspeti da svrgnem našeg predsednika, da stanem na kraj sa pokretom Istiniti, i uništim tako osrednjost i beznačajnost kao što je Morgan Lebron, nikad ne bih verovao. Ali ne bih se raspravljao. Ne bih ništa rekao.
Jer već neko vrijeme ja, žena, smijem reći samo nekoliko riječi.
Tako da večeras za večerom, prije nego što mogu upotrijebiti posljednju od riječi koje su mi upućene za taj dan, Patrick, izražajnim pokretom, kuca na tu prokletu srebrnu spravu koja se vijori na mom lijevom zglobu. Ovim gestom kao da poručuje da u potpunosti dijeli moju nesreću, ili me možda samo želi podsjetiti da budem oprezniji i šutim dok tačno u ponoć brojač ne ugasi indikatore i krene u novo odbrojavanje riječi. Obično već spavam kada se dogodi ovaj magični čin, tako da ću i ovaj put započeti utorak sa djevičanskim praznim listom. Isto će se dogoditi i sa šalterom moje kćerke Sonje.
Ali moji sinovi ne nose brojalice riječi.
A za večerom obično neprestano ćaskaju, raspravljajući o svim vrstama školskih poslova.
Sonja takođe ide u školu, ali nikada ne troši dragocene reči pričajući o događajima proteklog dana. Za večerom, proždirući primitivni gulaš koji sam pripremio po sjećanju, Patrick pita Sonyu o njenom napretku u kućnoj ekonomiji, fizičkom vaspitanju i novom školskom predmetu pod nazivom Osnove kućnog knjigovodstva. Da li sluša nastavnike? Hoće li dobiti visoke ocjene u ovom kvartalu? Patrick tačno zna koja pitanja treba postaviti djevojci: vrlo razumljiva i zahtijevaju nedvosmislen odgovor - ili klimanje glavom ili negativno odmahivanje glavom.
Gledam ih, slušam i nehotice grizem nokte u dlanove tako da se pojavljuju crveni polumjeseci. Sonya klima glavom ili odmahuje glavom u zavisnosti od pitanja i nabora nos od nezadovoljstva kada njena braća, naši mladi blizanci, ne shvatajući koliko je važno postavljati pitanja koja zahtevaju samo "da/ne" ili najkraći mogući odgovor od jedan ili dva riječi, zalijepite se uz nju pitanjima da li ima dobre učitelje, da li su joj časovi zanimljivi i koji školski predmet najviše voli. Odnosno, na nju obaraju lavinu otvorenih pitanja. Ne želim da mislim da blizanci namerno iskušavaju malu sestru, ili je zadirkuju, ili pokušavaju da je zakače, terajući je da govori nepotrebne reči. Ali, s druge strane, oni već imaju jedanaest godina i trebali su sve shvatiti, jer su vidjeli šta će nam se dogoditi ako pređemo granice riječi granice koja nam je određena.
Sonjine usne počinju da drhte, ona prvo gleda u jednog blizanca, pa u drugog, a njen ružičasti jezik, nehotice isplažeći, počinje nervozno da liže njenu punačku donju usnu - uostalom, jezik kao da ima svoj um, što i jeste ne žele da poštuju zakon. I tada Stephen, moj najstariji sin, pružajući ruku preko stola, nježno kažiprstom dodiruje usne svoje sestre.
Mogao bih blizancima da artikulišem ono što oni ne razumeju: svi muškarci sada imaju jedinstven front kada je u pitanju školovanje. Jednosmjerni sistem. Nastavnici govore. Učenici slušaju. To bi me koštalo osamnaest riječi.
I ostalo mi je samo pet.
- Kako ide sa svojim vokabularom? pita Patrik trzajući bradom u mom pravcu. A onda preuređuje pitanje: - Da li ga ona proširuje?
Samo slegnem ramenima. Kada je napunila šest godina, Sonya bi morala imati čitavu vojsku od deset hiljada žetona pod svojom komandom, a ova mala pojedinačna armija bi se odmah izgradila i stajala u pažnji, slušajući naredbe njenog još uvek veoma fleksibilnog i prijemčivog mozga. Trebalo je da bude ako zloglasna školska "tri R" U američkom školskom slengu "tri R" (čitanje, "ritiranje", ritmetika) znači "čitanje, pisanje, brojanje", odnosno osnova školskog znanja. „Sada se nisu sveli na jednu stvar: najprimitivniju aritmetiku. Uostalom, kako se i očekivalo, mojoj odrasloj kćeri u budućnosti je suđeno samo da ide u radnje i vodi domaćinstvo, odnosno da igra ulogu odane, poslušne supruge. Za to je, naravno, potrebna neka vrsta najprimitivnije matematike, ali nikako ne sposobnost čitanja i pisanja. Ne poznavanje književnosti. Ne svoj glas.
„Ti si kognitivni lingvista“, kaže mi Patrik, skupljajući prljavo suđe i tjerajući Stephena da mu pomogne.
- Bio.
- I postoji.
Čini se da sam se za godinu dana trebao naviknuti, ali ponekad mi se čini da riječi i dalje izbijaju same od sebe, prije nego što stignem da ih zaustavim:
- Ne! Dosta.
Patrik se namršti dok pozorno sluša kako moj mjerač otkucava još četiri riječi od posljednjih pet. Otkucavanje odzvanja kao zlokobni zvuk vojnog bubnja u mojim ušima, a brojač na mom zglobu počinje neprijatno da lupa.
“Dosta, Gene, stani”, upozorava me Patrik.
Dečaci razmenjuju zabrinute poglede; njihova zabrinutost je razumljiva: one vrlo dobro znaju ŠTA se dešava kada mi žene pređemo dozvoljeni broj riječi, označenih sa tri broja. Jedan, nula, nula. 100.
I to će se neizbježno ponoviti kada ovog ponedjeljka izgovorim svoje posljednje riječi - i sigurno ću ih reći svojoj kćerkici, barem šapatom. Ali čak ni ove nesretne dvije riječi - "laku noć" - nemaju vremena da mi pobjegnu s usana, jer se susrećem s molećivim Patrikovim pogledom. moleći se…
U tišini hvatam Sonju u naručje i nosim je u spavaću sobu. Sada je prilično težak i, možda, prevelik za nošenje u naručju, ali ga i dalje nosim držeći ga objema rukama čvrsto uz sebe.
Sonya mi se smiješi kada je stavim u krevet, prekrijem je ćebetom i ušuškam ga sa svih strana. Ali, kao i uvijek sada, bez priča za laku noć, bez Dore istraživačice, bez medvjeda Puha, bez praščića, bez zeca Petra i njegovih neuspješnih avantura u vrtu gospodina McGregora sa zelenom salatom. Uplašim se pri pomisli da je Sonya već naučila sve ovo shvatiti kao normalno.
Bez reči joj pevušim melodiju uspavanke koja zapravo govori o pticama i kozama koje se rugaju, iako se veoma dobro sećam reči ove pesme, još uvek imam pred očima lepe slike iz knjige koju smo Sonja i ja u staroj dana više puta pročitano.
Patrik se ukočio na vratima, gledajući nas. Njegova ramena, nekada tako široka i snažna, umorno klonu i podsjećaju na obrnuto V; a na čelu iste duboke bore koje se spuštaju odozgo prema dolje. Činilo se kao da se sve u njemu spustilo, pojurilo dole.
Kad uđem u spavaću sobu, kao i svih prethodnih noći, odmah se umotam u neku vrstu nevidljivog pokrivača riječi, zamišljajući da čitam knjigu, dopuštajući očima da plešu koliko god žele po poznatim Šekspirovim stranicama koje se pojavljuju pred mojim očima. Ali ponekad, povinujući se hiru koji mi je pao na pamet, izaberem Dantea, i to u originalu, uživajući u njegovom statičnom italijanskom. Danteov jezik se malo promenio tokom proteklih vekova, ali danas sam zapanjen otkrićem da ponekad teško mogu da se probijem kroz poznati, ali napola zaboravljeni tekst - čini se da sam malo zaboravio svoj maternji jezik. I pitam se kako će biti Italijanima ako naš novi poredak ikada postane internacionalan?
Možda će Italijani postati još aktivniji u korištenju gesta.
Međutim, šanse da se naša bolest proširi na prekomorske teritorije nisu tako velike. Dok naša televizija još nije postala državni monopol, a naše žene još nisu imale vremena da stave ove proklete tezge na zapešće, uvijek sam pokušavao da gledam razne informativne emisije. Al Jazeera, BBC i čak tri kanala italijanskog javnog emitera RAI; a na drugim kanalima s vremena na vrijeme bilo je raznih zanimljivih emisija. Patrick, Stephen i ja smo gledali ove emisije kada su mlađi već spavali.
- Jesmo li dužni ovo gledati? - stenjao je Stephen, izležavajući se u svojoj omiljenoj stolici i držeći u jednoj ruci činiju kokica, a u drugoj telefon.
I samo sam dodao zvuk.
- Ne. Ne moram. Ali još uvek možemo. - Uostalom, niko nije znao koliko dugo će ti programi biti dostupni. Patrik je već govorio o prednostima kablovske televizije, iako su ove televizijske kompanije bukvalno visile na koncu. - Usput, Stephen, nemaju svi takvu priliku. - Nisam dodao: Pa budi drago što ga još imaš.
Mada nije bilo mnogo razloga za zadovoljstvo.
Gotovo sve ove emisije bile su kao dva zrna graška u mahuni. I dan za danom, njihovi članovi su nam se smijali. Al-Jazeera je, na primjer, nazvala vladajući poredak u našoj zemlji "novim ekstremizmom". Ovo bi me, možda, moglo nasmejati, ali sam i sam shvatio koliko istine ima u ovom naslovu. A britanski politički panditi su samo odmahnuli glavama i pomislili, očito ne želeći to reći naglas: „Oh, ti ludi Jenkiji! I šta sada rade? „Italijanski stručnjaci su, odgovarajući na pitanja seksi anketara – sve ove devojke izgledale poluobučene i prefarbane, – odmah počele da viču, vrte prstima na slepoočnicama i da se smeju. Da, smijali su nam se. Rekli su da se moramo opustiti, inače ćemo na kraju doći do zaključka da će naše žene biti prisiljene da nose marame i duge bezoblične suknje. Je li život u Sjedinjenim Državama zaista bio ono što su vidjeli?
Ne znam. Poslednji put sam bio u Italiji pre Sonjinog rođenja, a sada nemam apsolutno nikakvu priliku da odem tamo.
Pasoši su nam poništeni i prije nego što nam je zabranjeno da govorimo.
Ovdje, možda, treba pojasniti: nisu svima poništeni pasoši.
To sam saznao u vezi sa najhitnijim okolnostima. U decembru sam otkrio da su Stephenu i blizancima istekli pasoši i otišao sam na internet da preuzmem aplikacije za tri nova pasoša. Sonji, koja još nije imala nikakve dokumente, osim izvoda iz matične knjige rođenih i knjižice sa upisima o primljenim vakcinama, trebao je drugačiji obrazac.
Dečacima je bilo lako da obnove pasoše; sve je bilo potpuno isto kao i uvek sa dokumentima za Patrika i za mene. Kada sam kliknuo na aplikaciju za novi pasoš za sebe i za Sonyu, bio sam poslat na stranicu koju nikada ranije nisam vidio, a postavljeno je samo jedno pitanje: "Da li je podnosilac zahtjeva muškarac ili žena?"
U Americi bliskoj budućnosti, sve žene su prisiljene da nose posebnu narukvicu na zglobu. On kontroliše broj izgovorenih reči: dozvoljeno im je da izgovore ne više od stotinu dnevno. Ako prekoračite ograničenje, dobit ćete trenutni pražnjenje.
To nije uvijek bio slučaj. Sve se promijenilo kada je nova vlast došla na vlast. Ženama je zabranjeno da govore i rade, oduzeto im je pravo glasa, a djevojčice više nisu učene da čitaju i pišu. Međutim, Jean McClellan ne namjerava da pristane na takvu budućnost za sebe, svoju kćer i sve žene oko nje. Boriće se da je ponovo čuju.
Preporučuje se:
Kako iznajmiti stan u bilo kojem gradu na svijetu preko Airbnb-a
Airbnb vam daje priliku da se osjećate lokalno u novom gradu ili zemlji. Ali da biste iznajmili dobar stan, morate znati neke suptilnosti
Gestovi koji vam govore više o stavu druge osobe od riječi
Izrazi lica i gestovi nikada ne lažu i mogu puno reći. Učenje razumijevanja govora tijela može vam pomoći da tačno odredite kako se neko ponaša prema vama
Kako čitati jednu knjigu dnevno
Da biste pročitali knjigu dnevno, savladajte tehnike brzog čitanja i posvetite svaku slobodnu minutu čitanju ili slušanju knjiga
Kako je lako zapamtiti 100 engleskih riječi dnevno
Sasvim je moguće proširiti svoj vokabular za 100 riječi dnevno ako koristite flash kartice, primijenite metodu asocijacija i ponavljanja. Čitajte dalje da biste naučili kako naučiti 100 riječi od kojih će svaka biti od koristi u komunikaciji, konsolidirati naučeno gradivo i održati vas motiviranim.
Šta čitati: roman "Medvjeđi kutak" o provincijskom švedskom gradu u kojem su svi opsjednuti hokejem
Odlomak iz novog djela Fredrika Buckmana "Medvjeđi kut", koji otkriva akutne društvene probleme iz neočekivanog ugla